Što uzrokuje ADHD

U prethodnom članku – ADHD – poremećaj ili poteškoća,  mogli ste pročitati što je to ADHD i koje su njegove osnovne karakteristike, a u nastavku možete pronaći više informacija o uzrocima ADHD-a.

ŠTO GA UZROKUJE?

S obzirom da je ADHD izrazito heterogen poremećaj s puno varijacija, ne čudi da suvremena znanost još nije uspjela dati konačan odgovor o etiologiji (uzroku) poremećaja. ADHD ili hiperkinetski poremećaj se u sadašnjem obliku prvi put pojavljuje 1980.god kao jedinstveni poremećaj, dok je do tada bio shvaćan kao Hiperaktivni poremećaj sa ili bez poremećaja pažnje ili pak još ranije kao Minimalna moždana disfunkcija ili pak minimalno moždano oštećenje. Naziv Minimalna moždana disfunkcija dolazi iz pretpostavke o uzroku koja je u međuvremenu odbačena kao donekle spekulativna i neutemeljena tj. zasada nedokaziva iz razloga što je nedvojbeno moždano oštećenje utvrđeno tek kod 5 do 10% djece s ADHD-om što je daleko premali postotak za konačnu znanstvenu spoznaju o uzroku (Lebedina Manzoni, 2007).

Kao i kod svih drugih poremećaja, određeni nalazi upućuju na komponentu naslijeđa odnosno genetike s obzirom da je zastupljenost ADHD-a dvostruko veća kod braće i sestara osoba s ADHD-om nego što je to u općoj populaciji (Eger, Kondo i Angold, 2006, prema Begić, 2011). Također, studije na usvojenoj djeci pokazuju da djeca imaju znatno češće ADHD ukoliko su ga imali biološki roditelji, a ne roditelji usvajatelji. Podatci pokazuju da je vjerojatnost da se djetetu dijagnosticira ADHD ukoliko ga je imao jedan od roditelja čak i do 50% (Biederman, Faraone, Mick i sur., 1995, prema Begić, 2011) što ukazuje na snažnu genetsku osnovu ADHD-a.

Kada dalje govorimo o uzrocima poremećaja (etiologiji), bitno je spomenuti patoanatomske promjene koje su nađene u osoba s ADHD-om a tiču se limbičkih, čeonih (frontalnih) i stražnjih (okcipitalnih) područja mozga, talamusa, kao i malog mozga i to u smislu njihovog smanjenja volumena i metaboličke aktivnosti, te asimetrije između lijeve i desne strane mozga kod čeonih režnjeva (Kocijan Hercigonja i sur.,2006) što se sve dovodi u vezu s lošijim rezultatima na neuropsihološkim testovima ispitivanja funkcija čeonih područja mozga. Također, utvrđene su promjene u EEG-u (povećanje beta valova i nezreliji EEG s obzirom na dob) što se dovodi u vezu s povećanom pobuđenošću (Begić, 2011).

Nadalje, biokemijske teorije etiologije ADHD-a govore o promjenama u neurotransmiterskim sustavima (sustavi preko kojih se prenosi živčani impulsi) kao što su neurotransmiteri noradrenalin, serotonin, dopamin čemu u prilog idu poboljšanja kliničke slike ADHD-a nakon primjene psihostimulansa (npr. Ritalin) koji povećavaju koncentraciju spmenutih neurotransmitera (katekolamina i amina), a promjena je vidljiva praktički za nekoliko sati. U određenoj je mjeri paradoksalno da psihofarmaci koji stimuliraju rad središnjeg živčanog sustava smanjuju simptome hiperaktivnosti. Teorija koja je u podlozi objašnjenja tog efekta je teorija optimalne pobuđenosti mozga.

Jednostavnim riječima, da bi mozak optimalno funkcionirao potrebna mu je određena razina pobuđenosti koja je upravo kod osoba s ADHD-om veća. Uobičajeni okolinski podražaji koji su većini ljudi zadovoljavajući, osobama s ADHD-om su nedovoljno stimulirajući. Posljedično tome, da bi aktivirali i pobudili svoj mozak, osobe se nesvjesno i automatski ponašaju hiperaktivno i na taj način sami sebi stvaraju stimulirajuću okolinu. Dakle, farmakološko liječenje psihostimulansima dovodi pobuđenost mozga na optimalnu razinu, i potreba za hiperaktivnosti nestaje. No, novije spoznaje dovele su u pitanje i ovu teoriju, s obzirom da se istraživanjima ustanovilo da sva djeca (sa ili bez ADHD-a) na psihostimulanse reagiraju smirujuće – što je u suprotnosti s reakcijom u odraslih. Iako je ova vrsta tretmana generalno korisna, u svakodnevnoj praksi se primjenjuje kod težih oblika ADHD-a kada su sve ostale intervencije nedjelotvorne, iz razloga što se kod određenog broja djece javljaju neugodne nuspojave u vidu povećanja težine, javljanja tikova i dr.

No, možda najbitnije mjesto u etiologiji ADHD-a uz genetiku zauzimaju prenatalni čimbenici i to iz dva razloga.

Jedan je što je produciran veliki broj teorija koje su na primjer ADHD objašnjavale toksičnim djelovanjem određenih teratogena kao što su olovo, dodatci prehrani, konzervansi, umjetna bojila, ali i određenim namirnicama kao primjerice šećer. U tu svrhu su kreirane mnoge posebne dijete čiji su rezultati u najmanjoj mjeri bili šaroliki, te znanstvene provjere nisu mogle dati potvrdan odgovor na opravdanost i utemeljenost većine ovakvih pretpostavki, iako je popularnost toga još uvijek relativno visoka.
Drugi razlog je u značajnijim i daleko najčvršćim pretpostavkama etiologije ADHD-a koje njegovu pojavnost dovode u vezu s alkoholom i nikotinom konzumiranim u trudnoći, kao i nekim čimbenicima kao što su niska porođajna težina, razni problemi u porodu kao nedostatak kisika, traume i oštećenja mozga i sl.

Ne smiju se zaboraviti ni psihosocijalna tumačenja nastanka ADHD-a za koja se prije može reći da utječu na održavanje i pojačavanje simptomatologije, a ne na sam uzrok. U njih pripadaju autoritarni roditeljski stil (s puno kontrole, a malo ljubavi i prihvaćanja), stresogeni događaji, manjak emocija i nedovoljno razvijena emocionalna inteligencija, ili pak modeliranje okoline.

ŠTO OČEKIVATI?

Kao što je ranije bilo spomenuto, iako je ADHD prvenstveno neurološko-motorički poremećaj kod kojega su osobe stalno u „pogonu“, s vremenom na značaju simptomatologije ADHD-a u svakidašnjem životu ta motorička komponenta opada i sve više u prvi plan dolazi socijalna interakcija s okolinom. Naime, zato što su djeca s ADHD-om zahtijevnija nego druga, traže više pažnje, slabija im je motivacija za zahtijevne zadatke, slabije inhibiraju odgovore kada to nije prikladno, nisu najbolji u izboru najprimjerenijeg ponašanja, te zadatke izvršavaju često ispod svog potencijala, okolina se s vremenom umori te pokušava raznim prisilama i kontrolirajućim ponašanjima takvo dijete ili učenika dovesti u red što redovito nailazi na otpor.

Čest je slučaj da dijete dok dođe do npr. 5 razreda osnovne škole uz uobičajnu simptomatologiju ADHD-a ima i lošu sliku o sebi, nisko samopoštovanje, slabu motivaciju za sve zadatke koji su „teški“, agresivnost, emocionalnu nestabilnost koja se očituje u niskoj toleranciji na frustracije, provalama bijesa, socijalnom povlačenju i osjetljivosti na kritiku, što u konačnici dovodi do toga da u razredu dijete nije omiljeno, a u obiteljskoj situaciji su prisutni mnogi problemi. Takva atmosfera najblaže govoreći otežava adekvatno pružanje pomoći osobi s ADHD-om.

Ipak, osobe koje su se prepoznale u prethodnom tekstu, kao i oni koji imaju kontakta s djecom s navedenim simptomima nikako ne smije gubiti nadu i optimizam. Puno toga se može napraviti, a više o tretmanu i intervencijama kod ADHD-a u sljedećem članku.