Ptica Dodo – od doktrine do presude…

I na kraju Dodo kaže: „Svi su pobijedili i svi će dobiti nagradu!“

U svijetu postoji preko 400 različitih vrsta psihoterapija ili psihoterapijskih tehnika. Neke su teorijski i empirijski razmjerno dobro postavljene, dok neke druge, osim što ne pomažu njihovim klijentima, čak i štete. Postići psihoterapeutski napredak nije lagano te je zadnjih nekoliko desetljeća velik napor uložen u pokušaju odgovora na pitanje koja psihoterapija je najbolja. Za koga? Od koga? Za koje probleme? I pod kakvim okolnostima?

U daljnjem tekstu prikazat će se osnovne postavke fenomena presude ptice Dodo, kao i smjernice za buduću psihoterapijsku praksu koje su proizašle iz tih istraživanja.

Što je presuda ptice dodo? 

Presuda ptice dodo je rečenica preuzeta iz dječje bajke „Alisa u zemlji čuda“ koja ilustrira rezultat nemoguće utrke u kojoj nije bilo moguće izmjeriti tko je najbolji jer su svi trčali u suprotnim smjerovima. Slična je stvar i u psihoterapiji. Različiti psihoterapeuti sa svojim klijentima rade na različitim aspektima psihičkog života, različitim tehnikama i različitom brzinom. S obzirom na to da je svaka osoba individua za sebe (i klijent i psihoterapeut), a svaki je problem specifičan, ponekad je teško utvrditi bi li se nekim drugim načinom napredak postigao brže i bolje.

Dakle, presuda ptice dodo je svojevrsan zaključak istraživanja koji govori da su sve psihoterapijske škole podjednako dobre, i da sve dovode do skoro jednakih rezultata.

 Na čemu se zasniva?

Još je davne 1936. godine Rosenzweig ustvrdio da kada bi se uspoređivale različite vrste psihoterapija, sve bi bile podjednako dobre. Rosenzweig potporu svom zaključku nalazi u nekoliko zajedničkih faktora koji su prisutni u svakoj psihoterapiji, i imaju veliki utjecaj na psihoterapijski proces. Tek 40-tak godina kasnije, velika istraživanja tzv. meta-analize to su i potvrdila. No, čak i najveći zagovornici presude ptice Dodo ne bi se složili da je potpuno svejedno koju psihoterapiju klijent koristi kao pomoć u rješavanju problema. Stoga, stručna javnost ostaje podijeljena.

Jedna struja istraživača zastupa stajalište da su upravo faktori zajednički svim terapijama ono što je zaslužno za napredak terapije. Drugim riječima,  srž svake terapije jest stvaranje dogovora ili saveza između terapeuta i klijenta, moralizacija klijenta i usađivanje nade, normaliziranje stresnih iskustava i davanje klijentu smislena objašnjenja njegovih teškoća.

Druga struja istraživača smatra da postoje specifične intervencije koje su se pokazale učinkovitima za pojedine poremećaje ili poteškoće, dok sve ostale intervencije / faktore uključene u terapijski proces promatra kao malo više od placebo efekta. Prema tome, nespecifični elementi psihoterapije, koji su prisutni u svakoj psihoterapiji, shvaćaju se kao nužan, ali ne i dovoljan element u promjeni klijenta.

Primjer koji to ilustrira  „prijateljski“ je odnos terapeuta i klijenta koji je potreban, ali sam po sebi, barem prema zagovornicima ove teorije, nije dovoljan u stvaranju psihoterapijskog pomaka. Često su pripadnici ovog stajališta orijentirani prema kognitivno-bihevioralnoj paradigmi u psihoterapiji.

Utvrđivanje efikasnosti psihoterapijskih tretmana s vremenom je prerastao u trend pokušaja nalaženja odgovora na pitanje – koja je psihoterapijska tehnika najbolja i za koje probleme ili poremećaje?

Svrha ovih istraživanja jest one tehnike koje su se pokazale efikasnima zadržati i usavršiti, a one koje se nisu pokazale efikasnima jednostavno izbaciti iz psihoterapijske prakse. No, iako su istraživanja dala neke korisne informacije, nema sumnje da rasprava nije završena. Razlog tome može se naći u kompleksnosti problema i samoj metodologiji korištenoj u istraživanjima ove vrste.

Random controlled trials (RCT), vrsta su istraživanja u kojima ispitanici (nakon početne selekcije i obrade) nasumično dobiju tretman ili placebo. Ona se smatraju najboljima u ovakvim slučajevima i većinom daju smjernice da je kognitivno-bihevioralna terapija učinkovitija od većine drugih terapija.

Ali taj tip metodologije, iako ima svojih prednosti, nije i bez svojih nedostataka. Ova vrsta istraživanja, prema nekim autorima, proizašla je iz pokušaja da se odgovori na pitanje jesu li psihoterapija i farmakoterapija podjednako učinkovite.

Istraživanjima se utvrdilo da i psihoterapija i farmakoterapija produciraju jednake efekte.

No, kada se pokušava odgovoriti na pitanje koja je vrsta psihoterapije najbolja, ovaj pristup ili čak bilo koji pristup, ima određene teškoće. Prije svega, postoji određena poteškoća u samome mjerenju psihoterapijskog procesa. Mnogi terapeuti smatraju da je upravo psihoterapijski odnos ono što liječi i da se tek susretom dvoje iskrenih osoba može napraviti određeni značajni pomak. Psihoterapijski odnos teško je mjeriti i, osim toga, često klijenti imaju više od jednog problema, usko povezanog s osobinama ličnosti ili stilom života osobe. Upravo zbog toga, i mnogih drugih varijabilnih faktora, teško je napraviti istraživanje koje bi barem približno poštovalo znanstvenu i metodološku preciznost.

Uzevši sve u obzir, vidljivo je kako je psihoterapijski proces dinamičan dijalog između dvoje ljudi, u kojem je prisutno povjerenje, međusobno prilagođavanje i maksimalno poštivanje osobne individualnosti.

Jesu li neki tretmani ipak superiorniji?

Na ovo pitanje ne može se dati konačan odgovor. Moguće je da je kognitivno-bihevioralna terapija bolja u rješavanju konkretnih problema u točno određenoj situaciji, primjerice, intenzivnog straha od držanja javnih govora. No, ako je strah od javnih nastupa posljedica nekog većeg problema, simptomi se kasnije mogu jednostavno „premjestiti“ u neko drugo područje života, jer je prikriveni problem ostao neriješen.

S druge strane, neka druga, više dubinska psihoterapija, više će se usmjeriti na prikriveni problem, trajat će duže, ali će potencijalno pomoći u rješavanju i prikrivenog i aktualnog problema.

Dok se čeka odgovor na ovo pitanje, korisno je usmjeriti se na tri važne spoznaje dobivene iz meta-analiza:

–          odanost psihoterapeuta određenoj paradigmi/psihoterapiji predviđa uspješnost psihoterapije. Što psihoterapeut više „vjeruje“ onom načelu prema kojemu radi, to će psihoterapija biti uspješnija, neovisno o tipu psihoterapije.

–          terapijski savez između psihoterapeuta i klijenta pokazao se ključnim za napredak u psihoterapijskom procesu; što je odnos psihoterapeuta i klijenta kvalitetniji, napredak će biti veći

–          određeni terapeuti pokazali su se učinkovitijima od drugih, i to neovisno o tipu terapije koju pružaju – farmakoterapiju ili psihoterapiju. Drugim riječima, čini se da su se sposobnosti terapeuta pokazale ključnima, a ne psihoterapijsko usmjerenje ili farmakoterapija sama za sebe.

Zaključno, neovisno o tome koja je psihoterapija više ili manje učinkovita, svaki se problem može riješiti, ako malo razmislite, ako potražite savjet i stvari promatrate iz prave perspektive (K. Blanchard). Jer u svakoj psihoterapiji radi se upravo to – mijenja perspektiva.

Prenošenje tekstova s portala dopušteno isključivo u skladu s Uvjetima korištenja