Misterij autizma – povijesni pregled

Sve što izlazi iz okvira “normalnog”, ne mora biti i inferiorno.

H. Asperger (1938)

    Postoje legende i mitovi koji se provlače kroz vrijeme i govore o vilama koje su krale djecu i zamjenjivale ih drugom. Danas tu djecu prepoznajemo kao autiste. Takva su djeca smatrana čudacima, opsjednutima, a  ponekad, iako rijetko, svetima. No, češće se događalo da su djeca s težim razvojnim poremećajima smatrana mentalno i emocionalno oštećenima, idiotima, ponekad shizofrenima, ponekad čak i psihopatima. U najboljem slučaju, kod visoko funkcionalnog autizma bili su samo osamljenici, čudaci i neprilagođeni.

    Dok je Martin Luther u 16. st. savjetovao da se takvo dijete utopi jer je opsjednuto zlim duhovima i bez duše, u 18. st. francuski liječnik Itard posvećuje  svoje vrijeme i znanje asimilaciji divljeg dječaka Viktora, pronađenog u šumama Aveyrona, u društvo. Za njega se danas također pretpostavlja da je bio autist. Iako su tu izdvojena samo dva slučaja kroz duži vremenski period, činjenica je da se kroz vrijeme status djece u društvu poboljšavao kao i status osoba s razvojnim poteškoćama. No prepoznavanje i uvažavanje razvojnog poremećaja kojeg danas znamo kao autizam, kao društvenog problema je teklo sporo, te on nije bio prepoznat sve do početka 20 st.

    1943. američki psihijatar Leo Kanner je opisao jedanaestoro djece kod kojih je primijetio neobična ponašanja koja nisu bila uobičajena za mentalno retardiranu ili shizofrenu djecu. Svi su imali ograničene interese i oštećenu socijalnu interakciju s drugim ljudima od ranog djetinjstva. Također su imali teška govorna ograničenja, te su pokazivala izrazitu rigidnost u ponašanju. Da bi opisao taj sindrom Kanner je upotrijebio termin „autizam“ koji je posudio od švicarskog psihijatra Bleulera i koji se ranije povezivao sa shizofrenijom, a označavao je povlačenje u svijet mašte. U isto vrijeme, austrijski pedijatar, Hans Asperger je opisao sličnu grupu muške djece kod kojih je primijetio poteškoće razumijevanja neverbalnih komunikacijskih znakova, neuobičajene socijalne interakcije, nedostatak empatije i neobične interese. No, za razliku od Kannerovih pacijenata, oni su počeli govoriti na vrijeme, te su svi imali normalnu inteligenciju. Asperger je, nesvjestan Kannerovog istraživanja, također posudio Bleulerov termin „autističan“, te poremećaj nazvao autističnom psihopatijom. No, njegov rad koji je objavljen na njemačkom nije došao do izražaja sve dok nije preveden 1980. godine na engleski jezik. Dugo vremena, stručnjaci su smatrali da takva djeca imaju „dječju shizofreniju“  sve dok Rutter i Kolvin 1970-ih nisu odijelili ta dva stanja s obzirom na njihove značajke i sliku.

Zaključak koji je proizašao iz njihovog istraživanja jest da je glavni problem kod autistične djece problem oštećene socijalizacije.

    Kako je vladala velika zbrka u klasifikaciji teških poremećaja koji imaju početak u djetinjstvu, provodila su se različita istraživanja u pokušaju da se shvati autizam i njegove karakteristike. 1979. godine Wing i Gould su provele epidemiološku studiju na djeci u Londonu u koju su uključile svu djecu sa simptomima autizma, te djecu sa umjerenim do teškim poteškoćama učenja. Zaključak koji je proizašao iz njihovog istraživanja jest da je glavni problem kod autistične djece problem oštećene socijalizacije. Na temelju toga autorice su identificirale tzv. „Trijadu oštećenja socijalne interakcije“ koja uključuje oštećenja socijalne interakcije, komunikacije i mašte. U svom su istraživanju identificirale djecu s tzv. Kannerovim sindromom no, također i velik broj onih koji su pokazivali sličnost s tom grupom, ali nisu zadovoljavali sve kriterije. Zbog toga je Wing predložila termin Autistični kontinuum u kojemu bi Kannerov autizam bio samo mali dio. Allen je iste godine predložio termin „Poremećaji iz autističnog spektra“ koji se i danas koristi.

    U pokušaju da što jasnije definiraju subgrupe u autističnom spektru, 1980. godine je u Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne bolesti (DSM-III) prvi put uveden pojam „infantilnog autizma“. Pojam je uveden pod novu dijagnostičku kategoriju Pervazivnih razvojnih poremećaja, što je u određenom dijelu bio ekvivalent Trijade socijalnih oštećenja autorice Wing (prema Aarons, 2001). Tada je po prvi put autizam jasno odijeljen od psihoze i shizofrenije. U revidiranoj verziji priručnika naziv mu je promijenjen u autistični poremećaj, te jasnije postavljaju kriterije koji trebaju biti zadovoljeni da bi se nekome dijagnosticirao autizam, a također naglašavaju i razvojnu orijentaciju poremećaja. S doradom priručnika i razvojem shvaćanja autizma, definiraju se novi razvojni poremećaji unutar autističnog spektra. Današnja verzija priručnika (DSM-IV) uključuje autistični poremećaj (Kannerov sindrom), Aspergerov sindrom, Rettov sindrom, dječji dezintegrativni poremećaj (Hellerova psihoza) i atipični autizam ili neodređeni prevazivni razvojni poremećaj.

     Važno je istaknuti da se „Pervazivni razvojni poremećaji“ i „Poremećaji iz autističnog spektra“ danas koriste kao sinonimi, iako se termin poremećaji iz autističnog spektra najčešće koristi da bi se opisali poremećaji koji ulaze pod dijagnostičku kategoriju pervazivnih razvojnih poremećaja. Naime, poremećaji autističnog spektra su heterogeni zbog čega se pojedinci s tom dijagnozom mogu dosta razlikovati jedni od drugih, te sama riječ spektar označava veliki raspon oštećenja u socijalnoj interakciji, komunikaciji, ponašanju, te u kognitivnim sposobnostima. Termin „Pervazivni razvojni poremećaji“ je s druge strane pokušao istaknuti činjenicu da su ta oštećenja „prožimajuća“ što znači da  uključuju ozbiljne poteškoće u procesu razvoja za razliku od poremećaja koji se javljaju u odrasloj dobi.

U članku  – Simptomi autizma i drugih pervazivnih poremećaja pročitajte više o oblicima autizma i što je potrebno za dijagnozu.